Postizanje sreće i unutarnjeg zadovoljstva leži u samoaktualizaciji – ostvarenju ili ispunjenju osobina karaktera i sposobnosti vlastite ličnosti. Ovaj pojam sredinom 20. stoljeća u upotrebu je uveo Kurt Goldstein, s namjerom da izrazi čovjekovu težnju prema ostvarenju ciljeva i svog osobnog, urođenog potencijala. Ciljevi uključuju potragu za znanjem, izražavanjem kreativnosti, duhovnim prosvjetljenjem ili željom za davanjem društvu.
Samoaktualizacija i Piramida potreba
Nešto kasnije, Abraham Maslow stvara hijerarhijsku piramidu potreba te ističe da je preduvjet za kretanje prema samoaktualizaciji zadovoljenje osnovnih potreba. U samo dno piramide stavlja fiziološke potrebe, zatim potrebu za sigurnošću, društvene potrebe i samopoštovanje. Tek kad čovjek postigne zadovoljenje osnovnih potreba (za koje je Maslow naknadno rekao da ne moraju biti zadovoljene u potpunosti, već barem djelomično), može krenuti u potragu za Svetim gralom koji će mu omogućiti željeni osjećaj rasta, razvoja, unutarnjeg zadovoljstva, otkrivanja svoje svrhe i oblikovanje takvog života, koji može podržati sve njegove težnje. Prema tome, smisao samoaktualizacije je postizanje ne samo vanjskog, mjerljivog uspjeha, nego još bitnije – onog unutarnjeg, kojeg možemo izmjeriti jedino mi sami.
Kriza srednjih godina – poziv na buđenje?
Nije neobično da se potreba za samoaktualizacijom javlja u srednjoj dobi, u trenutku u kojem se čini da je sve već postignuto. Baš tada, pojavi se pitanje: „A što sad?“ Mnogi ovu krizu opisuju i kao „krizu identiteta“, što je u skladu s Jungovim opisom „ponovnog rođenja“ – sjedinjenja svjesnog i nesvjesnog djela ličnosti, tj. integracije ili povezivanja nesvjesnog dijela sa svjesnim, čime svaka naša unutarnja borba napokon može prestati.
Takozvana „kriza identiteta“ zapravo predstavlja potrebu za definiranjem sebe neovisno o ulogama koje igramo ili koje okolina od nas očekuje da igramo. Štoviše, sve dok umjesto na vlastiti razvoj preveliki naglasak stavljamo na odnose i uloge, nećemo otkriti tu dragocjenu poveznicu s nesvjesnim dijelom sebe, koji, da bi ličnost bila cjelovita, mora biti integriran u naš karakter. Ova kriza zapravo je poziv da napokon postavimo ciljeve, standarde i očekivanja koji nemaju veze s okolinom niti drugim ljudima, već s nama samima, i da postanemo autentični, svoji. Sa sobom nosi i ogroman potencijal – ako znamo kako njome upravljati.
Nasuprot tome, ako propustimo priliku za djelovanje, ako odgađamo, ignoriramo ili odbijamo suočiti se s ovom krizom, samo ćemo pojačati osjećaj izgubljenosti te propustiti priliku za pronalaskom novog načina izražavanja svoje osobnosti. Iz tog se razloga potreba za samoaktualizacijom nameće kao bitna čovjekova potreba, čije bi ostvarenje dovelo do „bolje psihološke prilagodbe, dugovječnosti i veće razine zadovoljstva životom“ (Maslow).
Samoaktualizacija i pronalazak svog pravog poziva
Samoaktualizacija se ne mora nužno dogoditi na području u kojem čovjek djeluje ili u kojem postiže društveno mjerljive rezultate. Ono što netko radi ne mora nužno biti i ono što on jest, što znači da posao ili zvanje ne moraju uvijek definirati našu pravu bît. Vokacija, stara latinska riječ za poziv ima puno dublje značenje i u svom izvornom obliku doslovno znači „poziv“, ali „poziv od Boga“, ili preciznije – poziv Duše.
Ovo je naše putovanje, a otkrivanje svog pravog poziva zapravo je otkrivanje svoje sudbine. Samo mi možemo definirati što za nas znači uspjeh te kako ćemo ga izmjeriti i vrednovati. Samo mi možemo otkriti što je to što nam je dano rođenjem i što je naš zadatak kojeg moramo otkriti, ili mit kojeg moramo stvoriti. Hrabrost, disciplina, samopouzdanje i posvećenost preduvjeti su da bismo uopće mogli krenuti na jedno takvo putovanje.
„Glazbenik mora stvarati glazbu, slikar mora slikati, pjesnik mora pisati kako bi pronašao mir. Ono što čovjek može biti, on mora biti.“
Abraham Maslow
No Comments