Sinkronicitet – stvarnost ili mit?

Sinkronicitet kao način na koji Svemir komunicira s nama izaziva sve veću pažnju, kako običnih ljudi, tako i znanstvenika. Carl Gustav Jung sinkronicitet je definirao čisto akauzalni, rijetki i neponovljivi događaj koji je smislen glavnom protagonistu (usko povezan s njime), ali koji izgleda kao da potječe iz neke druge realnosti.

Sinkronicitet kao kompas

Razgovor o osobi koju niste vidjeli 20 godina a koja vam se istu večer pojavi pred vratima, pomisao na starog prijatelja čije ime idući dan vidite na reklamnom plakatu, potraga za informacijom koja vam je potrebna i koja vam nekim čudom biva dostavljena u roku jednog, najviše dva dana, susreti koji mijenjaju tijek vašeg života…

Sigurna sam da na svijetu ne postoji osoba koja barem jednom nije doživjela iskustvo sinkroniciteta. Telepatija, intuicija i sposobnost za biti „u pravo vrijeme na pravom mjestu“ u zadnje vrijeme sve su češći. Čak i oni skeptični prema temama iz tzv. „rubnih“ područja ostaju iznenađeni razmjerima ovih „slučajnosti“. Međutim, sanskrt, jedan od najstarijih indoevropskih jezika, uopće nije poznavao riječ „slučajnost“. Čini se da za njih nije imala ama baš nikakvo značenje, što znači da ni sinkronicitet nipošto nije bio slučajan događaj, već nešto sasvim drugačije.

Svaki takav, nevjerojatan i naizgled neobjašnjiv događaj zaslužuje našu pozornost. No, kako ga protumačiti? Iako nam je ponekad teško shvatiti kakav je točno svijet koji nas okružuje i od čega se sastoji, očito je da ljudi, stvari ili informacije u sve kraćem vremenskom periodu nalaze put do nas kad god o njima pričamo, mislimo, ili možda najbitnije – kada ih trebamo. U samoj srži, to je objašnjenje sinkroniciteta. Možemo li iz takvih događaja izvući poruku?

Otvaranjem prema mogućnosti da je realnost u kojoj živimo samo jedna od realnosti koje postoje i kojoj zbog svojih ograničenih osjetila trenutno možemo pristupiti, otvaramo se i prema mogućnosti postojanja različitih, za sada neobjašnjivih fenomena. Kao što se glazbena ljestvica nakon sedmog tona počinje ponavljati ali u višoj oktavi i na duplo višoj frekvenciji, nije li moguće da se na isti način svemir ili dimenzije realnosti mogu duplicirati na višoj ili nižoj frekvenciji, odnosno u višoj ili nižoj oktavi?

Sinkronicitet i Carl Gustav Jung

Poznato je da svaki događaj u sebi sadrži uzrok i posljedicu, tj. akciju i reakciju. Događaj je akauzalni (bez uzroka ili razloga) kad je iznenađujuć, neočekivan i gotovo nestvaran, tj. nadrealan ili surrealan.

Upravo je tako švicarski psiholog Carl Gustav Jung, mistik među znanstvenicima, definirao sinkronicitet – kao čisto akauzalni, rijetki i neponovljivi događaj koji je smislen glavnom protagonistu (usko povezan s njime), ali koji izgleda kao da potječe iz neke druge realnosti. Danas znamo da se ova druga realnost zove kvantno polje, a znanost koja ga proučava kvantna fizika.

Pojam „sinkronicitet“ Jung je upotrijebio 1946. u članku „Duh psihologije“, a detaljnije razradio 1950. u djelu „Sinkronicitet kao princip akauzalnih veza“. Njime je pokušao objasniti istovremenost (lat. sin – sa, zajedno, skupa, istovremeno) dvaju naizgled bezrazložno povezanih događaja. Smatrao je da se jedini smisleni razlog takvog događaja nalazi u subjektivnom, psihičkom stanju osobe koja ulazi u rezonanciju s psihičkim stanjem druge osobe ili same prirode događaja i koji ima važnost za jednu ili više osoba koje su u njega uključene. Drugim riječima, sinkronicitet ima sposobnost staviti nas u pravo vrijeme na pravo mjesto, i u pravu situaciju. Ipak, on sam je nedostižan i njime se ne može upravljati.

Dvije vrste vremena – Kronos i Kairos

Stari Grci (a tko drugi?) poznavali su dvije vrste vremena:

– Kronos (Chronos) – linearno vrijeme kojim mjerimo kronologiju događaja, i

– Kairos – nelinearno, nemjerljivo i uvijek prisutno „Božje vrijeme“, ili vječnost

U trenutku sinkroniciteta događa se prodor nelinearnog, nemjerljivog i sveprisutnog vremena u linearno vrijeme. Ovakakv događaj obično sa sobom donosi jak energetski naboj i osjećaj u kojem nam se čini da se „vrijeme zaustavilo“, tj. usporilo ili izobličilo. U tom se trenutku priroda i naša psiha spajaju na jedinstvenu točku u vremenu i prostoru.

Ovisno o situaciji i osobnom značenju, sinkronicitet se opisuje i kao „čudo, Božja milost ili intervencija, ili pak prst Božji“, što opet upućuje na izvor događaja u duhovnoj dimenziji. Zaista – ovakvi događaji često prkose logici i zakonima vjerojatnosti.

Možda je i Salvador Dalí, predstavnik nadrealizma u slikarstvu, bio opčinjen ovom činjenicom, što dokazuju mnogi satovi u njegovim djelima (satovi kao simbol mjerljivog, kronološkog vremena ili Chronosa), koji su bolno iskrivljeni i stoga sasvim nefunkcionalni ili distorzirani, priznajući tako poraz pred sveprisutnim Kairosom. Jedna od najpoznatijih Dalíjevih slika Postojanost pamćenja iz 1931. godine znana još i kao Mekani satovi u nadrealizam je uvela koncept mekanih, tekućih džepnih satova. Općeprihvaćena interpretacija slike je da satovi negiraju shvaćanje vremena kao fiksnog i determinističkog, što potvrđuju i ostali prizori sa slike – mravi i muha koji izjedaju satove te krajolik koji se širi i svojim negiranjem zakona materijalnog svijeta podjeća na san.

Značenje sinkroniciteta

Značenje sinkroniciteta uvijek je vezano za onog tko ga doživljava i tko ga je možda i sam prizvao u svoj život.

Svi odgovori uvijek se nalaze u nama.

Nešto što nam trenutno događa u nama ulazi u rezonanciju s onime izvana, stoga su značenje i utjecaj ovakvih događaja uvijek osobni. Najmanje što možemo prihvatiti jest da ova „slučajnost“ ipak ima neki smisao te ju barem nazvati „smislenom slučajnosti“.

Iako poruku često ne možemo odmah shvatiti, kako vrijeme odmiče klupko se počinje odmotavati i sasvim jasno počinjemo povezivati događaj sinkroniciteta sa značenjem koje ima za nas. Možda je vezan uz životnu odluku koju se pripremamo donijeti, poput ulaska ili izlaska iz veze, posla, investicije ili nečeg u vezi našeg zdravlja…? Može nam donijeti na prvi pogled neobičnu, ali ipak korisnu informaciju ili uvid potreban za sljedeći korak. Stoga, zašto ove događaje koji imaju duboko i osobno značenje za svakog od nas ne bismo uzeli u obzir kod donošenja važnih odluka? Oni nam pokazuju nam put, točnije njegov nastavak. Uostalom, ne kaže se uzalud da kad nekog sretnemo triput za redom, sigurno nam ima nešto za reći.

Kako bi se iskustvo moglo iskoristiti na osobnoj razini, mora postojati spremnost i želja sudionika da iskustvo sinkroniciteta prihvati i da u skladu s njime djeluje. Mora postojati otvorenost i želja za istraživanjem i interpretiranjem ovakvih situacija, kao i prepoznavanje njihovog potencijala.

Završna misao

U svakodnevnom životu važno je pronaći ravnotežu između Chronosa i Kairosa. Chronos nas uči da postoji jučer, danas i sutra, ali Kairos je taj koji nas podsjeća da zapravo postoji samo jedno, neprekinuto, sveprisutno vrijeme, a to je uvijek i samo – SADA.

Samo u sadašnjosti nalaze se sve mogućnosti koje su nam potrebne, a na nama je da ih prepoznamo, upotrijebimo i njima svjesno upravljamo.