Kvantna fizika – znanost s misijom

Kako kvantna fizika tumači sinkronicitet i je li Carl Jung možda znao za istraživanja kvantne fizike i kvantnog polja?

Kvantna fizika podrazumijeva da je osnova materijalnog svijeta nematerijalne prirode i da postoji svijet kojeg ne vidimo i koji se sastoji od nematerijalnih oblika. Iako nevidljivi, ovi oblici su stvarni i predstavljaju beskonačni potencijal iz kojeg nastaju konačni oblici, pojave ili događaji koje možemo vidjeti, doživjeti ili izmjeriti. Iako su oblici koji nastaju konačni, svijest koja nas povezuje/okružuje neodvojivo je kozmičko svojstvo i sama po sebi također je – beskonačna.

Carl Jung i kvantna fizika

Nijedna stvar nikad ne postoji sama za sebe i ničija istraživanja, eksperimente ili umjetnička djela ne možemo proučavati izvan društvenog, povijesnog, političkog, ekonomskog ili nekog drugog konteksta u kojem su nastajala. Isto je i s učenjem Carla Gustava Junga, kojeg su zvali mistikom među znanstvenicima. Kako i ne bi, kada je 40-ih godina prošlog stoljeća o sinkronicitetu govorio kao o događaju „koji izgleda kao da potječe iz neke druge realnosti“. Velika je stvar izložiti se podsmijehu javnosti i riskirati izopćenje iz znanstvene zajednice. Međutim – budući da je to rekao, morao je imati saznanja na temelju kojih je to i mislio.

Da bismo bolje shvatili Jungove revolucionarne poglede, moramo ih staviti u kontekst toga vremena. Je li njegov misticizam možda bio plod osobnog iskustva? Je li se ta osobina javljala kod njegovih suvremenika? Možda su njegova učenja zapravo plod Duha vremena u kojem je živio…?

Kvantna fizika – početak novog doba

Krajem 19. stoljeća eksperimenti na području fizike i pokušaji dokazivanja postojanja duhovnog svijeta i duhovne supstance pred znanstvenike su stavili neke nove izazove. Svijet koji je 200 godina ranije prihvatio tri Newtonova zakona gibanja (zakon inercije, zakon gibanja i zakon akcije i reakcije) ili Newtonove aksiome objavljene 1687. godine u djelu Philosophiae naturalis principia mathematica i na taj se način opredijelio za materijalizam morao je priznati svoj poraz, suočiti se s vlastitom nedostatnosti i duhovnim sljepilom.

Godine 1900. Max Planck otkrio je kvant, najmanju nedjeljivu količinu energije, a 1905. Albert Einstein o kvantima svjetlosti ili fotonima donosi hipotezu prema kojoj se svjetlosni val može shvatiti kao elektromagnetski val, ali i kao čestica (potpuno objašnjenje ovog dualnog karaktera daje tek moderna kvantna fizika). Nešto kasnije Einstein postavlja teoriju relativnosti, a potom i unificiranu teoriju polja te za svoj doprinos na području kvantne teorije 1921. godine dobiva Nobelovu nagradu za fiziku.

Korak dalje čini David Bohm, znanstvenik i kvantni fizičar koji je vjerovao da je svemir holografske prirode, da predstavlja nedjeljivu cjelinu svih stvari i da je beskorisno misliti u terminima odvojenih čestica. Bohm je govorio i da svijest nije prisutna samo u živim oblicima života već i u neživoj materiji. Prema njegovom mišljenju, energija, prostor, vrijeme i svijest nisu odvojene pojave.

Upravo ovi dosezi s početka 20. stoljeća predstavljaju kontekst unutar kojeg Jung oblikuje neka od svojih učenja. Njegova sklonost duhovnim, mističnim iskustvima dobiva svoje uporište, a ono što je do tada u znanstvenim krugovima bilo nepoznato (ili poznato ali pod drugim nazivima) dobiva formu(lu) i prihvatljivo objašnjenje. Njegovi revolucionarni i za ono doba neobični pogledi zapravo su potpuno u skladu s tadašnjim otkrićima kvantne fizike koja je nedvosmisleno ukazala na nedostatke klasične fizike i natjerala zapadni svijet da se polako, ali sigurno, počne mijenjati.

Sinkronicitet – odjek iz paralelne realnosti

Opet se vraćam na sinkronicitet (pojam kojeg je Jung prvi put upotrijebio 1946. u članku „Duh psihologije“, a detaljnije razradio 1950.) koji nam savršeno pokazuje kako, zapravo, funkcionira ta druga realnost koja je nepredvidljiva (kao i sam sinkronicitet), ali uostalom kao i kvant.

U toj drugoj realnosti Newtonovi zakoni mehanike više ne vrijede – oni djeluju samo do atomske i subatomske razine, kada na scenu stupaju zakoni kvantne fizike.

Sam kvant posjeduje sljedeća svojstva:

1. Kvantna superpozicija

Kvantna superpozicija (lat. super = nad, iznad; eng. quantum superposition) je osobina prema kojoj se jedno ili više svojstva mogu pridodati temeljnom svojstvu i postojati istovremeno s njime, odnosno kvant može biti val i čestica, tj. kretanje i položaj, ovisno o okolnostima.

Za predodžbu ove dualnosti obično se uzima informatička jedinica bit koja može postojati samo u jednom od dva stanja: 0 ili 1. Kvantna superpozicija znači istovremeno postojanje 0 i 1, odnosno nijedna opcija ili preciznije, nijedna dimenzija ne isključuje drugu. Međutim, kvantna superpozicija i dalje zbunjuje znanstvenike, jer se čini da djelovanje kvanta nije ograničeno na 3D, što pobija naše dosadašnje shvaćanje o prostoru, ali i vremenu.

2. Kvantna zapletenost ili kvantna isprepletenost

Kvantna zapletenost ili isprepletenost (eng. quantum entanglement) je fenomen koji se javlja kad parovi ili skupine čestica nastaju ili djeluju jedna na drugu, bez obzira na njihovu udaljenost. Dakle, čak i na velikoj međusobnoj udaljenosti sustav se mora promatrati kao cjelina, pri čemu njegovi pojedinačni dijelovi gube svoju individualnost u korist cjeline.

Kvantna zapletenost ne događa se samo između istovrsnih, nego i između različitih čestica, jednako kao što su naše duhovno, mentalno, emocionalno i tijelo isprepleteni s materijalnim, odnosno neodvojivi od njega i istovremeni – bez obzira što toga nismo uvijek svjesni, i jednako kao što svaki naš čin ima utjecaj na cjelinu.

3. Nepredvidljivost

Nepredvidljivost odnosno nedeterminizam još je jedna osobina kvanta. S obzirom na mogućnosti koje kvant posjeduje njegovo se ponašanje ne može predvidjeti i podložno je vjerojatnosti, odnosno može se samo približno predvidjeti. Još zanimljivije, podložno je utjecaju kroz promatranje. Zašto to znanstvenicima predstavlja problem?

Da bi bio znanstveno prihvaćen, svaki eksperiment mora biti moguće ponoviti više puta u kontroliranim, laboratorijskim uvjetima, s mjerljivim rezultatima i s minimalnim odstupanjima. Međutim, kod eksperimenata s područja kvantne fizike, kao i kod eksperimenata koji se bave raznim psihičkim fenomenima (a sada je jasnije od kuda ovi fenomeni zapravo potječu), nije moguće dobiti uvijek isti rezultat.

Danas znamo da se fenomeni na atomskoj i subatomskoj razini odvijaju nesmetano samo ukoliko ih ne pokušavamo promatrati ili izmjeriti. Čim ih poželimo dokazati ili izmjeriti postaju nepredvidljivi, zbog čega gube vjerodostojnost, a time i znanstvenu prihvatljivost.

Ovo nas usmjerava na stara učenja Istoka prema kojima čista energija svijesti (ili životna sila znana kao Prana, ki, Chi, Akasha, itd.) oblikuje cijeli svemir, što pak predstavlja savršen kontekst za Jungovo učenje o Jastvu, arhetipovima, simbolima, okultnom i mističnom, simbolici brojeva, snova, sinkronicitetu te osobnom i kolektivnom nesvjesnom.

Kvantna fizika – znanost s misijom

Opisani dosezi kvantne fizike koja svakim danom sve više napreduje predstavljaju do sada najveći znanstveni doprinos spoznaji o povezanosti i isprepletenosti uma i materije. A iz ove isprepletenosti nastaje sinkronicitet, taj fascinantan fenomen koji pobija strogo materijalističko gledanje na sustav odvojenih jedinki (svake u svom prostor-vremenu), kao i njihovu neovisnost od subjekta koji ih promatra.

Kvantna fizika već sada premošćuje jaz između znanosti i religija, odnosno krutog materijalizma i religijskog misticizma, približava nas duhovnoj, univerzalnoj Istini i dokazu postojanja duhovne supstance i Univerzalne svijesti. O svemu tome danas više govore pisci, znanstvenici i istraživači Joe Dispenza, Lynne McTaggart, Gregg Braden, Bruce Lipton i drugi.

Za kraj, prisjetimo se Teslinog citata iz 1942.

„Ako želite otkriti tajne svemira, razmišljajte u terminima energije, frekvencije i vibracije.“

i jednako vrijednog citata Alberta Einsteina

„Mašta je važnija od znanja. Znanje je ograničeno. Mašta okružuje svijet. Ne broji se sve što se može izbrojati, i sve što se broji ne može biti izbrojano. Sve religije, umjetnosti i znanosti grane su istog stabla.“

Vizionari i znanstvenici već su odavno rekli svoje. Ali, svijet nije bio spreman za njihova učenja. Sve do sad.