Kako ignorirati strah (Gemma Bailey)

Ignorirati strah jedan je od najvećih izazova s kojim se u životu srećemo. Predstavlja bitan korak prema zrelosti i autentičnosti, a ta se odluka često događa tek u odrasloj dobi.

Gemma Bailey, autorica ove priče ali i brojnih knjiga iz područja psihoterapije, poznati je NLP praktičar i hipnoterapeut. Svojim klijentima pomaže u postizanju emocionalne ravnoteže i oslobađanju od raznih poremećaja poput OKP-a, ovisnosti i drugih smetnji, ali i straha.

Metafora za oslobađanje od straha

Nedaleko odavde, živio je vrtlar koji je čitav svoj život održavao prekrasan ružičnjak. Odrastao je uz najljepše ruže koje možete zamisliti. Svaka je bila druge boje, latica mekanih kao luksuzni baršun i snažnog, slatkog mirisa koji bi vas preplavio dok ste prolazili pored vrta. Ruže su mu bile dragocjene poput uspomena, zasađene zbog nekog posebnog trenutka ili događaja, i svaka je imala drugačiju priču: neke sretnu, neke tužnu, neke su bile za one koje je volio, a neke za one koje je izgubio. Dolazeći u vrt, svaki dan se brinuo o tim uspomenama koje su mu davale osjećaj mira i ljubavi, i to je bilo jedino mjesto gdje se mogao opustiti i pobjeći iz izazovnog i zahtjevnog svijeta.

Jednoga dana, marljivi vrtlar uklanjao je uveli cvijet s jednog od najljepših grmova. Čim je to učinio, trn je otpao s biljke i ušao u palac, a vrtlar je pobjesnio jer iako je rana krvarila, nije mogao ukloniti trn. Otišao je kući i okupao palac u toploj vodi, no ipak, trn se nije micao.

Žena mu je rekla da ga pusti na miru. Rekla mu je i da je tijelo inteligentni organizam i da će uvijek istjerati ono što mu više ne treba te da ne mora brinuti o tome. Neka se samo opusti i dozvoli tijelu da radi svoj posao. Te noći vrtlar je otišao na spavanje s trnom iz ruže koji se još uvijek nalazio u prstu.

Ujutro kad se probudio potpuno je zaboravio na prst, a onda, kad ga je pogledao, otkrio je da trn više nije tamo i da ga je tijelo izbacilo.

Ipak, tu nije kraj priče. Tog jutra vrtlar se vratio na posao u namjeri da nastavi s održavanjem vrta kao i svaki put do sad. Osim što je bio vrlo oprezan oko trnja, nešto drugo ga je mučilo. Bio je toliko uznemiren da ne samo da je vidio trnje po cijelom vrtu, nego ga je počeo brojati i uvjeren da ga više ne može podnijeti, sve ga je uklonio!

Djelovao je tako ljutito, da nije primijetio da sunce sja, da cvijeće lijepo miriše, čak ni da se nebo zacrnilo i počelo kišiti. Te noći otišao je kući umoran i iscrpljen, ali siguran da je uklonio svo trnje sa svake ruže. Ugledavši ga žena ga je upitala što mu je, a kad joj je ispričao, rekla mu je: „Takva opsesija ne može ti činiti nikakvo dobro…“

Sljedećeg dana vrtlar se vratio na posao, užasnut kad je otkrio da je na svakom grmu trnje ponovo počelo rasti. Iznerviran, napravio je svjesnu odluku da ignorira trnje. Rekao je samom sebi: „Ne gledaj trnje, ne diraj ​​trnje, nećeš se porezati ni ogrebati tim trnjem.“

Ipak, unatoč njegovim mislima i naporima, na kraju posla bio je izrezan i izgreban više nego ikad prije. Dok je sjedio u očaju i gledao svoje ruke, čarobnjak koji ga je neko vrijeme promatrao došao je ponuditi savjet.

Vrtlar mu je ispričao sve o trnju, o tome kako nikako nije mogao riješiti problem jer je trnje nastavilo rasti i kako je sam sebi rekao da ga ne gleda, da ga ne dodiruje, da se neće izrezati ni ogrepsti, ali da je njegov problem postao veći nego ikad do sad.

Čarobnjak je vrtlaru objasnio da čovjek u životu dobiva sve ono na što se usredotoči, na što je vrtlar uzviknuo: „Nisam se usredotočio na trnje, govorio sam sâm sebi da to ne učinim!“ Čarobnjak mu je rekao: „Kad kažeš sebi ne gledaj trnje, znači da pretpostavljajaš da trnje postoji i da ga možeš vidjeti i dotaknuti. Neću se porezati ili ogrepsti pretpostavka je da ne samo da trnje postoji, već i da ima sposobnost da te poreže i ogrebe.

„Koje je onda rješenje?“, upitao je vrtlar. Čarobnjak mu odgovori: „Rješenje je da se usredotočiš na ono što želiš – da više primijećuješ miris cvijeća ili novi pupoljak, svjež povjetarac ili zvuk djece koja se igraju.“ Vrtlar nije imao primjedbu ni na jednu od ovih stvari.

Rekao je: „Bio sam prezauzet razmišljanjem o t…“ I tada je čarobnjak bacio čaroliju! Nije začarao trnje, niti ga učinio nevidljivim. Ono što je učinio bilo je sasvim jednostavno – napravio je da se vrtlar usredotoči samo na najljepše dijelove ruža, na mirise, boje i doživljaj baršunastih latica.

A ono što se potom dogodilo je to da je vrtlarev fokus postao stvarnost, a problemi na koje više nije bio usredotočen prestali su postojati. Iako nije uspio uništiti trnje, naučio je da se ne usredotoči na njih, već na sve druge, dobre i čudesne stvari. Njegova uvjerenja postala su njegova stvarnost, i opet je mogao uživati u ljubavi prema svojim ružama.